...dnevik male blogerice beznačajnih riječi...

the losers' ball

švrljam po netu... i dosadno mi je...
kronično za nedjelju večer... i navede mene neki crv na jednu stranicu... čula sam o njoj na tv-u. pa da vidim...
za moje slabo pouzdanje ta stranica je bila pravi polet... uvijek cvilim kako ne izgledam dobro, kako sam previsoka i imam škembu, ali sada mi je drago što imam barem razuma...
neću se zamjerati nikome ali moj jedini komentar je bio da tim ljudima netko treba opaliti poštenu šamarčinu...
riječ je o stranici zgodniljudi.com majke mi... ne znam što od šoka da napišem... ko pravo piskaralo sagledat ću ovo na svoj tipičan "tipkaj pa kaj bude" način...
hrana za ljude previsokog/preniskog samopouzdanja koji trebaju potvrde nekih neznanaca. u srži ovo je tipična diskriminacija današnjeg doba... ljepota i estetika preuzele su mjesta moralu i razumu.
moć industrije i marketinga pruzela je nas i naše živote. nema žene i muškarca koji u svojoj kupaoni nemaju barem jedan komad make upa.
nisam jednom čula nesuvisle komentare na svoj izgled. ne nosim puno šminke iz čistog ljena, jer ujutro radije prepavam pola sata nego da si maskarom izbijam očne jabučice. što ćeš... ne krivim čovjeka što želi prikriti mane svoje kože ili učiniti da se za njime okreću i to mi je često laskavo... ali ovo je malo previše... dobro svakome njegovo...
poštujem to... čak i ja zauzimam ovaj web prostor... ali mislim... ne nabijaju li nam dovoljno komplekse ove neuhranjene manekenke...
ajde ja pokrećem udrugu zgodnih... hehe... uvjet je da ste živi i da volite sami sebe... a za druge vam se jebe... XD
no još se oporavljam od ovog sita... nije ni tako loš, samo što s 100% ovih tipova ne bi izašla ni da mi se plati... jer ipak ja hoću da se on oko mene potrudi (otvori vrata, pruži ruku, poljubi na kraju) a ne ja oko njega...

nesuvisli post, ali što bih ja... nesuvisla je i tema...

i za kraj jedna pametna stvarčica koja sasvim odgovara mom postu...
Kada konačno otkriju i definiraju centar svemira,
mnogi će ljudi biti razočarani
što to nisu oni.
Bernard Bailey

i svjetlo svijeća neka im svijeti

nećete vjerovati ali vratila se ova mala spisateljska dušica…
nakon kaj me škola i sprijeda i straga, skupa s državnom maturom… oboljela sam…
da, imam temperaturu tako da sam osuđena na sve blagodati tv-a…
i aktualno je to s vukovarom… jebote srce mi ode u pete kada to slušam jer znam jednu malu iz vukovara… bila mie dobra prijateljica… jako dobra… barem dok je živjela u ovoj selendri di ja živim…
no najavljuju sad srbi tužbu zbog oluje… i popizdila sam… odlučila sam ispričati kratku pričicu… ja sam uvijek bila u pozadini i promatrala to sve, a sad da vam ispričam… naravno neke stvari sam promijenila i likove jer ti ljudi bi mogli najebat zbog toga kaj je bilo…

bolnica u klaičevoj je bila bombardirana… stara mi se plakala jer mie sisterica par dana ranije tamo ležala… duga priča… sama se čudim kako se toga nekada sjetim u snovima… ili kako se mama plakala kada joj je javljeno da je baka poginula… i da ne smije na sprovod… prisluškivala sam kada su pričali da je stala na bombu… srbi su bili opkolili mjesto i posijali ih, a onda istjerali sirote starice i djecu na polje… ko u jebenom filmu o rambu… jbg…
no jednom je jedan poznanik došao k nama… bio je malo pobjegao od užasa rata… prošao kroz karlovac i sva ostala sranja… pričao je staroj kako to izgleda… kako su mnogi poginuli…
on je bosanac, ali od prvog dana stao je na hrvatsku stranu… pričao je tako da je ubio jednog bivšeg susjeda – srba. nakon što je ovaj ubio njegovog kolegu… pričao je priče pune užasa kojih se sjećam iako mi je jedva bilo 4. iznenađujuće je što se djetetu utisne u pamćenje…
no to sve sam bila zaboravila do prije pet godina… tada se blizu mene s mamom bila doselila jedna super cura… sprijateljile smo se… bila je starija od mene… i baš negdi u ovo vrijeme zadnje godine kaj je živjela odi ispričala mi je svoju priču… i pokazala sliku… bila je to slika nje i njezinog tate. stari joj je bio hrvatski vojnik i to je bio zadnji put da ga je vidjela… bila je stara možda šest, sedam mjeseci. mama joj je samo rekla da je tata bio otišao onda braniti njihov dom. živjeli su u borovom naselju u vukovaru. mala skladna obitelj. a onda je počeo rat i sranja. ona i mama su otišle u koprivnicu i to je bilo to. tamo je slikana slika a manje od mjesec dana kasnije pao je vukovar.
suze su joj cijelo vrijeme tekle niz lice dok je grčevitim rukama držala tu sliku. pitala sam ju što se desilo. rekla je da ne zna. jedan čovjek bio je prije nekoliko godina našao ih našao i nešto dao mami. plakala je dvije noći. bio je to lančić koji je imao na toj slici. tijelo mu do danas nisu pokopale. ne znaju gdje zapaliti svijeće. ne znaju gdje da se pomole.
moj stari je invalid i zato nije mogao u rat. ali pol moje obitelji je bilo. tetak čuva slike s bojišta uključujući i onu na kojoj je s nekim poznatijim facama iz rata . ne priča o tome, ni onome što je bilo.
a onaj poznanik… mamin poznanik… on je bio jedan od rijetkih iz svoje jedinice koji je preživio… danas kad god vidi nekaj o ratu samo premakne tv. okrene se prema meni i kaže da svi oni koji su bojište prošli prijeko i popreko danas nisu na tv-u. sramota je da se i danas bore.
nema nikakvih povlastica, ni mirovine, ni ništa. običan je čovac. sad ima 34 i ne moram reći koliko mu je bilo kada je prvi put uzeo u ruke pištolj. prošao je pet godina rata, dva puta nastrijeljen i ništa ne traži. samo da se ne zaboravi.
isto ko i ona mala. samo želi da se ne zaboravi i da ne bude uzalud krv njenog tate. kužim ih.
danas je vjerojatno u vukovaru. traži baku ili nekoga tko joj je još živ… ona i mama se stalno sele a njoj je toga bilo dosta. želi saznati di joj je tata. a ako ništa drugo barem zapaliti svijeću na dunavu… tako će barem njezine suze imati kuda teći….
mala moja di god da jesi… nadam se da ćeš naći bar malo pravde u budućnosti za svog tatu… nije na tebi da nosiš ove križeve koje imaš…
di god da jesi… molim te znaj da stalno mislim na tebe…

funky business

slušam sve oko sebe i dosta mi je već tužnih tema… preko ivane hodak, napada amerikanaca, novih pokolja na sveučilištima, smrtima na cestama, pa do ive pukanića i napada na novinare, ponovnog aktualiziranja nasilja među mladima i činjenice da smo svi alkići…
tako bi mogla nabrajati do sutra ujutro iskreno… sad je baš zasjedanje sabora i iskeno me ne zanimaju…
to su samo riječi… ništa više
nikada se ne pita one kojih se to tiče… a to je veliki problem…
no ne namjeravam se baviti kriminalom i korupcijom ( iako tu ima milijun tema) nego skrenut ću na malo zaboravljenu temu… barem među odraslima…
ne među srednjoškolcima… bubnjeve molim… to je famozna državna matura…
hoćete iskreno? ne smeta mi… ideja je super… slično je i u sad-u… ali sama provedba?! majko mila pa tko je ove zasjeo u fotelje…
za neupućene da objasnim… sve gimnazije i četverogodišnje škole pisat će na kraju svog četverogodišnjeg obrazovanja jedinstveni ispit koji je za sve ravnopravan i zamjenjuje prijamne ispite, pa s toga neće biti ni troška za pripreme… bla bla bla…
di nastaje problem… to je zamišljeno da se od četverogodišnjeg gradiva uzme jedan manji dio iz kojeg će se izvući gradivo za maturu… naravno mi ne znamo koji je to dio… to uopće nije loše… naravno kada bismo mi imali isto gradivo… a nemam.. ja sam ekonomska i već treću godinu učim predmete kao ekonomsku geografiju ( službeno je samo geografija) matematiku ( opću da ju okrznem, a geometriju samo da spomenemo) knjigovodstvo i sva druga ekonomska sranja koja dolaze s ovim zanimanjem… nema problema svi smo pametni i prošli bismo kako tako tu maturu, ali naravno ni blizu ko gimnazijalci… i tko onda na faks??
ovu maturu obilježava nekoliko paradoksa:
paradoks prvi: tko nas je pripremio- plan je sastavljen tek ove godine, katalozi znanja koji su obećani još u prvom razredu se tek sad tiskaju, a ni sami profesori ne znaju što da nas uče…
paradoks drugi: a što ono mi trebamo? – taj odgovor smo dobili na prezentaciji na kojoj mi je dragi gospodin iz ncvvo-a rekao da sam si sama kriva kaj sam ekonomsku upisala… pa hvala vam… svi odgovori su u onoj prokletoj knjižici a to je sve što smo već znali
paradoks treći: opća- viša- to su razine.. ok, ali problem je ako ja položim višu i prijavim se za faks koji traži tu nižu razinu ja nemam mogućnosti upasti jer imam položenu samo višu razinu a ona ne pokriva i nižu razinu… javite mi se ako vam je to jasno…
paradoks četvrti: obrazovni sustav- kako ću ja koja učim ekonomsku matku proći gimnazijski program ili npr neka grafička zanimanja koja ju uče samo dvije godine i to na razini prilagođenog programa… majko mila… tu su i fizioterapeuti koji imaju sve stručne predmete koji nisu obuhvaćeni u izbornim predmetima isto kao i mi ekonomisti ili grafičari… ja tamo nisam vidjela anatomiju ili crtanje ili knjigovodstvo…
ako je to fer netko iz ministarstva bi morao ići u vrtić da mu se nanovo objasni taj pojam…
a ja sad kidam u školu… s nadom da ću ipak imati šansu upisati faks…

pa fučkaš ovakvu državu...

kao da nema dosta sranja po tv-u i ja sam dobila svoje malo sranje
tu nema mrtvih, ali to je samo pitanje sreće i vremena

ima tu blizu jedna stara gospođa koja jedva krpa kraj s krajem. jedan sin joj je oženjen i ima klinca invalida, a drugi sin joj je mentalno bolestan.
od kad znam sama ići nekud po cesti znam da je i on tam negdi. čovjek stalno hoda. premašio je i 35-u, ali od jutra do mraka stalno hoda.
i često sam ga znala gledati kroz prozor u njegovim uzaludnim pothvatima. što da velim, nije čovjek kriv što je bolestan. nije on želio to sranje. uvijek ga pozdravim dok on svojim užurbanim korakom nastavlja dalje.
no, zašto sad pišem o njemu, konstanti cestovnog prometa… pa zato jer mi već fakat ide na živce… i ne mogu napisati da nije on kriv, kad je…
zadnjih par godina uvijek ima kamenčiće u ruci. dobro to su dosta veliki kamenčići… a to nam je i jučer dokazal…
idemo mi sa svadbe… i nismo čak ni trubili ko inače jer smo znali da bu on sad negdje išao doma tim obilaznim putem, pa da ga ne prestrašimo.
i mi smo bili jedno peti auto u koloni, a iza nas mladenkina sestra pa onda auto u kojem su bili mladenci.
vidi moj stari čovca i uspori da ga ne bi slučajno opalil ili nešto. prođe pet sekundi i doslovno kao da je bomba eksplodirala. okrenem se i skužim da nam se zadnje staklo rascvalo s jednom lijepom rupom promjera pet centimetara. stari je počeo psovat, stara se križat, a ja sam se samo primila za uho i postala svjesna činjenice da se komadić stakla zabio u starin naslonjač. ako me je promašio za par milimetara. i što sad?? a ništa, prešli smo još tih par kilometara i stali na parkiralištu restorana. samo što sam izašla sa sestrom van rasulo se staklo po zadnjem sjedištu. dolazi mladenka i njezin stari do nas i počnu psovat…

činjenica: jedina i uvjetovana reakcija na ovakvo sranje je psovanje!!

dolazi još i kum i veli da je i njega opalil. na njegovu sreću fulal je staklo, ali sad on na svojem novom opelu ima prekrasno udubljenje par centimetara ispod stakla.
no dobro zašto sam ja to sve sad opisivala… pa zato jer to malo već prelazi granice. prošli tjedan je neki zagrepčan parkiral auto uz rub ceste ( pažljivo jer je dolje pošten jarak) jer nisu znali jesu li pogodili pravu kuću. i uđu oni u kuću pozdrave se i ide frajer po auto da ga u dvorište stavi. nda… od tog auta je ostala žvakača guma jer ga je netko spustio niz jarak. deset metara uz cestu vidjeli su onog malog čovca koji stalno hoda… ali nemreš mu ništa….
gađa aute po cesti, nekad i po dvorištu živinu, a zna i koji prozor pogoditi..
a što mu možemo?? stara mu je mama nedorasla, brat ga ne može smjestiti u dom…
kakva je ovo država gdje ljudi koji trebaju pomoć slobodno vani lupaju aute… sad i ovi kriminalci su eskalirali…
ma jebem ti ja ovakvu državu… čak mi ovakvo mjesto bogu iza nogu više nije pošteđeno sranja, ali o tome nekom drugom prilikom… uživajte

šrabanje i pitanje

došla sam k sebi tek sad kad već moram ići spavati i palo mie na pamet da bi mogla napisti post...
pita mene dragi o čemu ću pisati i najiskrenije odgovaram da nemam pojma...
soli mi pamet zbog činjenice da nemam fiziku u školi i oko toga kako puno propuštam...
a propuštam namatanje prazne slame... iako to dovoljno radim ....
normalno mene moje zanimanje ne uči kako radioaktivni otpad nema gama zračenja i da se od alfa i beta zračenja može zaštiti papriom... pa makar je riječ o zračenju koje ima svoju veliku ekonomsku primjenu...
opet namatam...
a kako i ne bi... boli me ona stvar za školu od predavanja o maturi... jednaka za sve, ako ste gimnazijalac...
prije, po starom režimu svi smo trebali učiti za prijamni... neki više, drugi manje...
a danas... samo mi stručni moramo imati dodatne sate jer ovi to tako ionako sve uče na satu...
neću uopče misliti na to...
i dok moj dragi pokušava shvatiti greške u knjizi iz fizike ja se mučim s pravopisom i činjenicom da sutra pišem rečenice i sintaksu...
kvragu...
nisam učila... opet... nemam baš motivaciju
i na kraju sveg ovog namatanja imam jedno pitanje:
što biste poželjeli da sada pred vama stoji vila i kaže da imate jednu minutu da poželite jednu želju koja bi trajala jedan sat!?
to je moje pitanje... i baš me zanima kaj biste poželjeli...
a do drugog posta... uživajte

povratak maloumne blogerice - vol.2.-

nemreš vjerovati
iako ću najvjerojatnije zakasniti na vlak i propustiti uvodna cviljenja svoje profe boli me živo...
već jakoooo dugo nisam pisala... nije mi se dalo... jednostavno sam prejebeno sretna da bih još nekog, osim svoje drage blondie i teje, gnjavila s tim...
moj starac s nekim babama raspravlja u kuhinji i grobljima i grobnim mjestima...
tako je to kad tie otac umirovljenik s 44. godine i mirovničkim stažem od 10 godina.
boli ove na pantovčaku kaj ima dvoje djece- od kojih jedno pizdi zbog fucking mature, ali to nekom drugom prilikom- i ženu koja radi za 1900 mjesečno...
toliko sam samo na knjige školske potrošila...
a ove godine je i maturalac...
na koji neću ići....
razlog je sasvim jednostavan... zapravo dva su... fucking raska i odrećeni neindividualci mog razreda + lova koje mi kronično fali...
dobro lova i nije problem... jer poznam svog starog...
taj bu i od boga posudil pare da meni neke omogući... ali jednostavno neću...
ići ću ja već u češku... toe neupitno... prije ili poslije... ali sama... ili s nekim...
ovisi kako se neki planovi srede... nadam se da neće pretjerati... molim se da ne pretjera...
iako često zna... a to mie često slatko... gotovo pa uvijek...
kvartal je blizu a ja imam 1 iz tjelesnog,2 iz matike
fuck....
idem sad...
ovo je samo da ljudi znaju da sam se vratila
uživajte

u are my saviour, my failoure

ok, sada kada je apokalypsa pročitala ovaj prošli post smatram dae vrijeme da i ovaj dio objavim…
ovo što ćete sada čitati trebalo je biti dio prošlog posta, ali kada sam pisala jednostavno sam shvatila da je previše… jer ipak 13 godina poznanstva i prijateljstva nie moguće sažeti u nekoliko rečenica…
iako mi važnu ulogu u životu igraju mnoge osobe poput pumpkina, blondie, andy i teje… jedna osoba će zauvijek imati onu najvažniju ulogu…
bilo je svega … stvarno s njom sam si bila i dobra i nismo razgovarale, nismo se neko vrijeme ni registrirale… ali apokalypsa pravim imenom paula zauvijek će ostati uz šalaticu moj mali osobni spasitelj…
šalata mi je bila utjeha u mnogim trenucima, ali nikada kao paula… pomogla mi je onda kada su mi svi okrenuli leđa, vjerovala je u mene kada nitko drugi nije, poticala me da se prepustim… ljubavi, životu, sreći…
mirno i iskreno mogu reći da me srce boli kada ju vidim bez sjaja… pritisnule su ju sjene i ljudi koji ju ne shvaćaju… a ja ne mogu biti uz nju, ne znam kako da joj budem podrška i utjeha na način na koji je ona godinama bila meni…
ona i njezina sestra su jedine osobe u ovom prokletom mjestu koje mogu nazvati u svako doba i znati da će me saslušati i nastojati srediti tu kašu koja je u mojoj glavi…

ovaj cijeli post posvećen je na kraju apokalypsi… najposebnijoj osobom koja stoji uz mene već 13 godina.. nadam se da će i nastaviti…

entering the world of the spirits

pa kad svi mogu mogu i ja… mislim na svoj blog naravno….
usporena sam jer nemam vremena baš ni misliti… kao da i bi…. počela je škola… toe jedino novo…
i ja sam starija… ali ništa pametnija….
tako to ide…
nažalost…
no odlučila sam malo proanalizirati svoje društvo. ne mislim na ove iz razreda koji su osuđeni na to da me trpe, već na one koji me žele trpjeti…
dobro… neki nemaju izbora jer sam se samo prikrpala…
blondie, andy i tea… one su neizostavne u priči o sretnim sitnicama u mom životu… to je jednostavno nemjerljivo… one su prihvatile da sam takva kakva sam i da me mogu samo trpjeti… a to je teška kazna, vjerujte mi… ja živim sama sa sobom…
fik, lac, janezz…. društvo jednu godinu starije od mene… fik je tein dečko… a kako sam ja teina frenidica ( barem se takvom volim smatrati) i njega sam počela smatrati frendom…
a on to i je… njih trojica su ludi… trampaju cure za cd! ne, za 2 cd-a!! haha… jedan je nekrofil, a drugome se sviđa od jednog mama… ok, ta mama se svima sviđa, ali ipak… hehe
ovo malo čudno zvuči, ali vjerujte mi… to su jedni zakon ljudi i njih vrijedi poznavati…
lea, mare i tanja, buba… cure koje se znaju od pelena, ali se i tak dugo i ne druže… različiti putevi… ali jebeno fora cure… ako su one negdi blizu zaboravite na dosadu… kade ko dimnjaci starih lokomotiva, a piju ko bačve bez dna… savršene u svakom slučaju…
moj dragi i rajković… pa ovaj prvi se nema nikakvog prava žaliti ili cviliti… a rajković…. pa on je njegov frend kojeg sam ja zavoljela ko svojeg… stvarno je fora… a i ja ga jako volim zezati… nek se ne ljuti, ali jednostavno si ne mogu pomoći…
i to je to…
nadam se da će bit još posteva…i to skoro… iako sam jako zauzeta… škola, pisanje, pomaganje starcima…
pa jedva čekam zimu… a do sljedećeg pisanja… kiss 4 u all….

higher than hope

prije nekoliko dana, točnije jedne subote draga lady a.k.a andy dovukla se do mene…
ušla je u moj mali privatno pakao i očarala moje starce na način kako to samo ona zna…
andy mi je jedna od najdražih osoba, a trenutačno je pri samom vrhu liste… kao jedna od stalnih blogera u mojoj blog sferi zaslužuje i još jedan plus…
sve veća ljubav joj postaje i fotografija što je izravni utjecaj njezine škole…
i tako smo došle na ideju ( nemam više pojma kojoj je to prvoj palo na pamet) da napravimo malo foto sesion…
neki će se malo iznenaditi, jer baš i nije najnepoznatija stvar da bi se mene prije pred streljački vod postavilo nego pred kameru…
ali u zadnjih godinu dana sve više rješavam taj svoj mali strah, pa više na fotkama ne dižem ruke da mi se faca ne vidi… pa krenule smo prema centru…. ispalo je oko desetak fotografija koje je ona zatim preuredila uz malu pomoć računala…
osjećala sam se kao da radim s profesionalcem jer točno je govorila kako da budem, kakav izraz lica da imam… očito je da su te fotke postojale u njezinoj glavi već dulje vrijeme…
nadam se da je i njoj bilo zabavno kao i meni… a tu u nastavku vam donosim rezultat tih nekoliko sati…i podosta škljocanja…
samo zanemarite ovu siroticu koja je na svim slikama… broji se umjetnički dojam…

green

lady of the lake

lady in the green

peaces of you

deep blue

...koncert prljavaca...

konačno se i ja malo sjetila napisati post…
i to o koncertu na kojem sam bila u četvrtak. malo neuobičajeno je staviti koncert u sredinu tjedna tehnički, ali ipak nastupalo je prljavo kazalište, tako da nije bilo isprike…
oko osam apokalypsa, marinica i ja pravac lobora…
to je mala općina negdi iza zlatara… bilo je janino i velika fešta u trajanju nekoliko dana… a vrhunac je bio upravo ovaj koncert… i tako smo došle u još uvijek prazan šator smješten iza trga…
otišle smo prikratiti vrijeme na autićima i vrtuljku, a vratile se na vrijeme točno da vidimo ulazak prljavaca… iz zvučnika grmljavina i počela je svirka…
iako su već prešli godine i iako su već generacije odgojili na svojim pjesmama, oduševljenje koje su izazvali je bilo na rubu euforije..
nama je bilo super… iako smo ostale samo sat i pol, najviše zbog činjenice da je meni počinjala praksa za pet sati… istina, na praksu sam došla napola gluha, ali isplatilo se iz prvog reda čuti ove prave rockere hrvatske scene….

nije potrebno pisati tko je na slikama, ali isprike zbog loše kvalitete...

i jedna malo umjetnička... toliko od mene...